Maja Čizmić Regula
By Ognjen Naglić
07.04.2008. Žene treneri vrlo se rijetko uopće sreću u hrvatskome sportu. Još teže je naći ženu da trenira muškarce. Ima ih, ali tek, rekao bih, kao iznimka koja potvrđuje pravilo u plivanju, umjetničkom klizanju, judu... A da je žena trener nekoj muškoj momčadi, to je kod nas gotovo nemoguće naći. Ipak - Maja Čizmić Regula, dizajnerica u Hrvatskom olimpijskom odboru, uspješna je trenerica softball momčadi "Princ".
Ako vas put namjeri na južnu stranu zagrebačkoga jezera Jarun, gotovo svakoga poslijepodneva možete pogledati trening, a često i utakmicu softballa, sporta sličnoga najpopularnijoj američkoj sportskoj igri, baseballu. Igralište izgleda vrlo pristojno, ima i električnu rasvjetu, a softbolaši su jako ljubazni, čak bih rekao susretljiviji od inače susretljivih sportaša u tim, što ih zovemo malim, sportovima. Poslije treninga redovita je pojava da se namjerniku dozvole i ogledati, malo probati taj još uvijek novi sport, u onom početniku zapravo najzanimljivijem dijelu - koji puta udariti lopticu metalnom palicom. Pokušao sam i ja i, vjerujte, lakše je nego što se čini na prvi pogled.
I u svim tim neobičnostima što ćete sresti na Jarunu, možda je ipak najzanimljivije što trening muške momčadi vodi jedna djevojka, jarko crvene kose, brzih kretnji i kratkih jezgrovitih uputa i naredbi svojim muškim pulenima.
Riječ je o Maji Čizmić Regula.
Razgovor s njome tekao je vrlo tečno. Brzih rečenica i misli, odaje osobu koja bi vam najradije u par minuta ispričala sve tajne softbolskoga sporta.
Za početak, zamolio sam je da se prisjeti kako je uopće došlo do toga da postane trener nuškarcima. "U počecima je bilo vrlo teško, jer teško je bilo prihvatiti da jedna žena može, pod navodnicima, naređivati jednoj ekipi muškaraca. No kroz godine i ja sam puno naučila, a i oni su shvatili da je sve lakše ako uspostavimo jednu potpunu i konstruktivnu suradnju.
A sve je počelo na jednoj kavi. Ja sam igrala već desetak godina, bila sam i pomoćni trener ženskoj ekipi i jedan moj prijatelj me upitao zašto klub nema i mušku sekciju. Rekla sam - ako može dovesti desetak igrača, mogli bismo pokušati. Klubu se svidjela ideja, no rekli su mi da prvu godinu moram sve voditi sama. Dakle treninge, organizaciju, tajničke poslove, nalaziti suce...
I tako smo krenuli. Četiri godine kasnije, na kupu Zagreba, pobijedili smo prvi puta do tada nedodirljivu momčad
Giantsa."
Rezultati su sve bolji? "Trebalo je vremena da se isprofilraju igrači. U ove četiri godine prodefilralo ih je kroz klub čak stotinjak. Posljednju godinu imam odličnu momčad, koja prije svega voli raditi, trenirati. Trening je osnova svega. Vježbamo tri puta tjedno, za razliku od ostalih naših klubova koji više igraju utakmice."
Softball je inače olimpijski sport, doduše, samo u ženskoj konkurenciji, radi se zapravo o mekšoj verziji baseballa: "Razlika je minimalna - prvenstveno u manjoj udaljenosti između bacača i hvatača, budući se mora na neki način kompenzirati muška snaga. Softball teren je manji, isto tako i loptica, palice su isključivo aluminijske, dok su u baseballu uglavnom drvene. Loptica se baca samo odozdo, ispod ruke - no radi kraće udaljenosti brzine nisu ništa manje."
Mačoisti će reći - žena uvijek mora imati zadnju? "Ja definitivno moram imati zadnju! Ali samo na terenu. Poslije odemo na piće i ravnopravno diskutiramo, no bez discipline na igralištu ne bi bilo ničega. U početku je bilo teško, čak teže zbog igrača i trenera ostalih klubova nego od mojih vlastitih. Jednostavno to nisu mogli prihvatiti. No upornost se isplatila. Prisilila sam ih, prvenstveno radom, da me počnu cijeniti i uvažavati. Moj klub mi sada daje punu organizacijsku podršku i puno je lakše."
Inače, najviše žena trenera ima u Sjevernoj Americi. Američki i kanadski olimpijski odbori obradili su tu problematiku u više knjiga i brošura. I kroz sve se stalno provlači jedna dosta interesantna tvrdnja: žene i muškarci različito komuniciraju. "Slažem se. To mi je bila definitivno najveća poteškoća u početku. Ja sam imala iskustva kao trener sportašicama i takav mi je bio pristup. Rekla bih, imala sam ženski pristup. I tu sam naišla na otpor, odnosno nisam bila zadovoljna s napretkom. Zadaća trenera nije samo da pokaže, da nauči, nego da i izvuče iz svojih igrača više nego su sami spremni dati. S tim mojim ženskim pristupom s vremenom sam shvatila da to baš i neće ići. Postala sam tvrđa, odbacila nježna nagovaranja, kada je trebalo - podigla bih glas. Postoje situacije kada trener mora reći - to je sada tako i nikako drukčije. I kazne su postale sastavni dio moga rada, uglavnom su to sklekovi. Sada je sve to toliko bolje. Obostrano bolje!"
No odnedavno se situacija zakomplicirala. Više niste samo trener muškarcima, nego i vlastitom suprugu? "Moj muž je prije igrao vaterpolo, ispočetka je dolazio samo gledati moje utakmice, no s vremenom je i sam počeo igrati. I zaljubio se u softball. Sada smo u nekom raskoraku. Ja sam u softballu već petnaestak godina i više mi sve to nije senzacija, dok je nakon tri godine njemu sada bilo najzanimljivije. Kod kuće uglavnom pričamo o softballu, i on je taj koji potiče razgovor o tome. Razumijem da je nekada dosta teško prihvatiti da ti je žena šef, da ti naređuje, i to ne u intimi vlastitoga doma nego javno, unutar grupe muškaraca, grupe suigrača i prijatelja."
Ima li, dakle, razlike u odnosu kod kuće i u klubu? "Itekako ima. Neke situacije s terena moramo pretresti još jednom kod kuće. Na terenu ja odlučujem i u tome imam punu podršku ostalih igrača. Poslije možemo demokratski s najravnopravnijih pozicija se to još jednom proći, i moram reći da to funkcionira."
Inače, softball klub „Princ“ ima na Jarunu odlične uvjete za rad. "Europsko prvenstvo nam je u tome jako pomoglo. Nakon 15 godina imamo pravi teren s malom tribinom, s kućicom. Imamo sada i nekoliko mlađih kategorija, ukupno sve uvjete za odličan rad i napredak. Ako netko želi trenirati, neka nam se slobodno pridruži – a posebno su djevojke dobrodošle."
Izvor:
www.poduzetna.hr
